Da me zatvorenih očiju provedu kroz bilo koji veći američki trgovački centar ili zračnu luku, bez greške bih pogodila gdje se, u mnoštvu kafića i fast food restorana, nalazi onaj lanca Cinnabon. Miris cimeta toliko je intenzivan da uspijeva pokriti svaku olfaktivnu molekulu koja se stvara prilikom pečenja hamburgera, pripreme espressa, prženja piletine i paprika za meksičke burritose, origana s pizze, kao i sve ostale mirise kineske, bliskoistočne i drugih kuhinja koje se nalaze u blizini.

Slatka dizana tijesta peku se u svim podnebljima u kojima se peče kruh. Ovaj posljednji je svakodnevna namirnica, a slatka tijesta uglavnom jutarnja ili blagdanska.

Cinnabonovi pužići s cimetom (iako u ovom slučaju korištenje deminutiva nije opravdano jer govorim o komadu peciva opsega petnaestak centimetara) pripremljeni su od slatkog dizanog tijesta premazanog cimetom i umotanog u kružni oblik. Američki se pužići od cimeta nakon pečenja premazuju mješavinom sira, tipa Philadelphije, šećera i po potrebi mlijeka.

Nikad nisam bila toliko gladna da u jednom dahu pojedem cijeli. Četvrtina je moja savršena mjera.  

Pužić oko svijeta

Postoje brojne izvedbe ovog kolača ili, bolje rečeno, slatkog kruha. Pretpostavlja se da je prvi pužić s cimetom, koji netko zove i ružicom, ispečen u Švedskoj. Šveđani su 4. listopada proglasili Međunarodnim danom mirisnih pužića ili, na švedskom, Kanelbullara.

Skandinavske zemlje imaju, naime, još jedno slatko pecivo koje sam prvi put kušala prije desetak godina u jednom malom kafiću u Brooklynu. Čim sam otvorila vrata i ušla, zagrlio me poznato-nepoznati miris. Zaljubila sam se u pužiće s kardamomom prije nego što sam zagrizla u njih. Začudilo me da nešto skandinavsko može egzotično mirisati i stoput sam se zapitala što je spojilo začin podrijetlom iz jugoistočne Azije sa skandinavskom kuhinjom.

Danci također imaju svoje pužiće, premazane slastičarskom kremom od jaja, šećera, mlijeka i vanilije.

Francuzi pužiću s kremom dodaju grožđice. Njihov pain aux raisins može se pripremiti i od lisnatog tijesta, iako tradicionalni recept traži dizano tijesto.

Slatka dizana tijesta peku se u svim podnebljima u kojima se peče kruh. Dok je ovaj posljednji svakodnevna namirnica, slatka tijesta, i zbog toga jer su složenije i skuplje pripreme, jedu se uglavnom ujutro ili blagdanima. Možemo ih staviti, kao što je slučaj u brojnim kuharicama, u veliku kategoriju brioche tijesta.

Buhtle i kiflice – punjene slatkice

Buhtle su najpoznatije dizano tijesto srednje Europe. Peku se u Češkoj, Mađarskoj, Njemačkoj, Austriji, Hrvatskoj, Srbiji i neka me ispričaju oni koje sam izostavila.

Klasične buhtle pripremaju se od slatkog dizanog tijesta koje se podijeli na manje komade oblikovane u kuglice. Njih se puni marmeladom i slaže u lim tako da se pečenjem, kad narastu, slijepe jedna za drugu, ali da ih ispečene možemo lagano i bez „oštećenja“ odvojiti. To odvajanje je čarobno jer uvijek u strahu gledamo bojeći se da će tijesto puknuti i „blago“ u obliku marmelade, u modernijoj varijanti i čokolade, iscuriti po ruci. Buhtle se također mogu poslužiti s kremom od vanilije, koja mora biti nešto rjeđa od uobičajene.

Ako izostavimo slatka dizana tijesta s puno jaja koja se tradicionalno peku oko Uskrsa te zimske delicije poput orehnjače i makovnjače i drugih velikih oblika, primjerice slovenske potice, raznih savijača od dizanog tijesta punjenih sirom, jabukama, raznih vijenaca, prekrasno isprepletenih i ukrašenih grožđicama, kandiranim voćem, čokoladom, poput ruskih babki, preostaju nam kiflice ili roščići. Malena peciva za svaku prigodu i u svako doba. S čokoladom, marmeladom, orasima. Omiljene zbog svog oblika koji omogućava da ih pojedinačno jedemo rukom (dok u drugoj držimo šalicu kave).